Uredba o fiskalnim pogodnostima

Smanjivanje zaposlenih i Uredba o fiskalnim pogodnostima

Radi pomoći ekonomiji usled pandemije virusa COVID-19 dana 10. aprila 2020. doneta je Uredba o fiskalnim pogodnostima i direktnim davanjima privrednim subjektima u privatnom sektoru i novčanoj pomoći građanima u cilju ublažavanja ekonomskih posledica nastalih usled bolesti COVID-19 ( „Sl. glasnik RS“ br. 54/2020), dalje Uredba.

Kako je odmah po donošenju i objavljena u Službenom glasniku RS, Uredba je stupila na snagu 10. aprila 2020. godine.

Ko ima pravo na pomoć države?

U Uredbi je navedeno koje to fiskalne pogodnosti i pod kojim uslovima mogu ostvariti privredni subjekti, kao i koja se to ponašanja kvalifikuju kao prekršaji u smislu Uredbe. Međutim, pitanje od kojeg treba krenuti jeste ko ima pravo na propisane pogodnosti, odnosno na direktna davanja i na odlaganje dospelosti za plaćanje određenih javnih prihoda. Odgovor na ovo pitanje treba tražiti u članu 3 Uredbe.

Naime, prema Uredbi, pravo na propisane fiskalne pogodnosti i direktna davanja imaju oni privredni subjekti koji u periodu od proglašenja vanrednog stanja do stupanja na snagu Uredbe, odnosno od 15. marta do 10. aprila 2020. godine, nisu smanjili broj zaposlenih za više od 10% zaposlenih. Dakle, pravo na odlaganja i pogodnosti imaju lica koja u ovom periodu nisu otpuštala radnike ili su otpustili 10% ili manje radnika.

Međutim, u ovih 10% se ne računaju lica zaposlena na određeno vreme, ako su kumulativno ispunjena dva uslova:

  1. da je ugovor o radu na određeno vreme između privrednog subjekta i zaposlenog zaključen pre 15. marta 2020. godine
  2. da se vreme na koji je taj ugovor zaključen završava u periodu od 15. marta do 10. aprila 2020. godine

Dakle, ukoliko je kod privrednog subjekta zaposleno na primer ukupno 10 radnika i on otpusti 2, od kojih jedan ispunjava gorenavedene uslove, privredni subjekt će imati pravo na pogodnosti predviđene Uredbom.

Uredba o fiskalnim pogodnostima

Šta se smatra smanjenjem broja zaposlenih?

Međutim, ova naizgled jasna odredba može stvoriti probleme u praksi, jer Uredba ne daje odgovor na sledeće pitanje: Šta se tačno smatra smanjenjem broja zaposlenih?

Naime, da li je pojmom smanjenja obuhvaćen samo otkaz ugovora o radu od strane poslodavca ili se tome dodaje i otkaz od strane zaposlenog? Takođe, šta je sa sporazumnim prestankom ugovora o radu? Odgovor na ova pitanja ne daju ni Uredba ni Uputstvo za primenu Uredbe koje je uz nju doneto.

Smatramo da se smanjivanje svakako odnosi na davanje otkaza od strane poslodavca. Što se tiče davanja otkaza od samog radnika kao i sporazumnog prestanka radnog odnosa, mišljenja smo da se smanjivanje u smislu Uredbe ne odnosi na te situacije.

Naime, Uredba govori o smanjivanju od strane privrednog subjekta kao poslodavca. Dakle, u pitanju je radnja koju preduzima sam poslodavac, nezavisno od volje zaposlenog. Sa druge strane, ukoliko zaposleni da otkaz, u pitanju je njegova jednostrana izjava volje, dok je u slučaju sporazumnog raskida reč o dogovoru poslodavca i zaposlenog. Dakle, u ovim slučajevima zaposleni izražava svoju volju, odnosno ne radi se o jednostranoj proceni koju je izvršio sam poslodavac.

Kako je u pitanju nov propis, ostaje da vidimo kako će upravna i sudska praksa tumačiti navedenu odredbu, odnosno da li će otkaz ugovora o radu od strane zaposlenog i sporazumni prestanak radnog odnosa podvesti pod smanjenje broja zaposlenih od strane privrednog subjekta.

Cene pravnog saveta i zastupanja u postupku radnog prava možete pročitati na našoj stranici – advokatska tarifa.

Scroll to Top